Njegova soba se nalazila na kraju hodnika. U meni se budio jeziv osjecaj te sjecanje na tesko proljetno sunce i teret na srcu vjecnih starih uspomena. Ostala sam s njim. Lagala bi kada bi rekla da nije bilo boljih od njega ali on je jedini nasao put do onog zrna snage skrivenog u mojoj saci kojeg sam cuvala sve te godine.
Te godine sam provela u malom mjestu neizbjeznih pravila protiv kojih sam se uvijek trudila suprostaviti. Na kraju sam odustala. Prvenstveno bjezuci od njega. Zelja za zivotom, miris mora i behara se cinila tako daleko tada. On bi uzimao sve te slomljenje komade, skidao prasinu s njih te ih pokusavao spojiti da bi mi mogao objasniti cjelinu. A ja..ja sam jednostavno samo bila fascinirana njegovim trudom. Bio je mlad i neiskusan a ja zeljna te upornosti. Pricali bi o svemu a najvise o onim stvarima za koje ga nisam placala. Zato sam ga voljela.
Pokusala sam ti to objasniti nekoliko puta. Tu tanku granicu izmedju tih suskavih vrijednosti zlom date na ovaj svijet i tog truda. A ti si pricao o bolu dok ih drzis cvrsto u svojim rukama i odnosu tebe i onih koji te smatraju vrijednijim od sebe. I ti si nekad bio mlad. Pun zelje da sakupljas tudje komadice, isto kao i on, da i ti objasnis cjelinu. Na to si potpisao.
Otvorio je vrata te se blago nasmijesio svojim bistrima ocima. Nije bio bitan njihov oblik niti boja, bila je bitna dubina. Sigurnost za cuvanje tajni. Primjetila sam dvije procvale orhideje na njegovom prozoru i uzdahnula duboko. Rekla sam mu jednom davno na izlazu: ”A flower wouldn’t hurt, you know, just to give the impression that you, as well, are human.” Skrenula sam pogled od njih te se sjetih jedne nase diskusije o tome kako bi bilo da osobe poput njega pitaju nas smrtnike kako bi mi voljeli provesti 60 minuta.
-Sjecas li se one rasprave o 60 minuta? upitala sam.
-Kako da ne, bila je zestoka i okicena bujnom mastom.
Nasmijala sam se. I ne pricam ti ovo dzaba. Pricam da bi shvatio da se blizi kraj onoj radosti kada uspijes. Kljucno je nasmijati nas smrtnike. Nije pobjeda spasiti zivot vec uciniti da se probudi zelja za njim. Mi vidimo vas kao zadnji izlaz, nista kao vama za pohvalu. Vjeruj, dosta njih neplacenih je bilo prije tog koraka. Njih obicnih koji nisu uspjeli, od kojih smo trazili previse. Koji nisu znali kako. Ni ti ne znas kako jer ta visina s koje gledas ti nudi samo povrsinu price.
-Da, ali da si me to pitao prvi put ustala bi i otisla sa mislima da si obicna budala koja ne zna raditi svoj posao.
-A sta je tacno moj posao? zadirkivao je bezobrazno.
-Da zajedno sa mnom dodjes do rjesenja. Da pricas sa mnom, da ne pustis da se mucim cetiri sata kako bi ti imao koristi od toga i da ti na kraju kazem; Pa to sam mogla i sama shvatiti. Razlog za moje drogiranje nije bilo moje djetinjstvo, kao sto je osam prije tebe mislilo i sta gore, pokusalo mene ubijediti u to jer to je vama najlaksi izlaz. Lose samopouzdanje u krevetu, mora da je trauma iz djetinjstva! Povucena u sebe, trauma iz djetinjstva! Drogira se, bez ikakve rasprave, trauma iz djetinjstva! kolutala sam i glavom i ocima. To i jest vas najveci problem, previse teorije prije prakse. Samo pratite te vase knjige a nijedan covjek nije drugom nalik. Gledate nas kao obicnu statistiku i mislite da znate tacno sta nam fali cim otvorimo usta.
-Znaci..nije trauma iz djetinjstva. Hm. rekao je te kimnuo glavom cetiri puta a ja sam se nasmijala.
-Ne, nije. dodala sam. Imala sam lijepo djetinjstvo. Nije me niko zlostavljao na bilo kakav nacin. Nije me drustvo navelo niti sam bila radoznala. Kasnije jednostavno nisam mogla prestati, kao svi ostali. Ali ono sto me nervira je cinjenica da se zbunite ako se radi o necemu gdje nigdje niste procitali, sta gore, vidjeli ranije jer onda kao znate kako ce to sve zavrsiti. Ne razumijem razliku, vi ne volite kada vas uporedimo s drugima, zasto to onda cinite s nama?
-Ja tebe ne poredim s drugima. zagledao se u moje oci. Poredis li ti mene?
-Naravno. odgovorila sam. Ja tebe moram porediti. Vjeruj, vise ja tebe analiziram nego ti mene. Sve sto ti kazes ce dovesti do onog mog u buducnosti; ”Moj psihijatar kaze..”. Ja ne zelim da ti razmisljas za mene, vec da mene dovedes do razmisljanja. Shvati, ti si jako bitan. Bilo to tebi neka vrsta tereta ili ne, to je cinjenica.
- Zasto mi ovo lici kao na savjet prije odlaska?
-Ne znam. Mozda. Ti imas svoj neki cilj sa ovim razgovorima a ja svoj. Pa ko prije stigne. Sean, shvati, neke stvari ne mozes proracunati. Mozda sam ja izostavila neke bitne detalje bez kojih nema rjesenja. Detalji koji nigdje ne pisu. Ipak, na kraju, ja sam cuvar svojih tajni. Ja znam razloge. Tvoje je samo mi pokusas olaksati. rekla sam prije izlaska.
Kada bi te pitala da li ima iko od tih smrtnika koje sreces svaki dan da ti je bitan vjerujem da bi mi odgovorio; “Ja nemam tu privilegiju da mogu da biram takvo sto.” A previse gledas formalno na sve to da bi ti cak i neko od njih bio drag. Sve sto ti kazes utice. Sve sto uradis a najvise, nacin na koji to sve izvedes. Pitam se, kad svemu ovom dodje kraj, po cemu cu te ja pamtiti? Po drskosti? Po mrvicama dobrote? Pa nadi da ces barem nekad neku lijepu rijec reci? Onako, bez obaveze. Ili je i to jedna vrsta privilegije?
Hladnokrvan i drzak kakav jesi, drag si mi. Prijatelj. Bez glume, ni ovako ni onako.